Revolution Calling 2024 izveštaj

Četvrti Revolution calling festival u Ajndhovenu je održan prošlog vikenda, i tog 23. novembra je još jednom okupio hardcore punk zajednicu sa svih strana. Nas sa ovih prostora je takođe bilo dosta a cela akcija je počelo u petak dosta uzbudljivo. Stižemo taksijem iz Smedereva na aerodrom negde oko pola 5, taman dva sata pre uzletanja, izlazimo iz auta i primećujemo Rajka (Reckoning, Hardcorner) kako užurbano izlazi sa aerodroma. Ladno poneo sa sobom pogrešan pasoš, predlažemo mu da uleti u naš taksi jer nema tu mnogo vremena za kalkulisanje i jurne do Mirijeva pa ako stigne stigne. Vrlo brzo unutar objekta krećemo da srećemo poznata lica pa onako i dalje malo sanjivi ali uzbuđeni jedva čekamo da krenemo da ulazimo u avion. Rajko je stigao na vreme i to još pre nekih koji ništa nisu zaboravili i nisu morali nigde da se vraćaju.

aerodrom revolution calling 2024 1

U putu je relativno sve prošlo ok, avion je bio totalno neudoban jer je razmak između redova pravljen možda za neke papagaje a ne ljude, pa smo svi nekako pokrivljeni izašli posle 2 sata. Holanđani me nešto duže ispitivali jer sam izgleda ipak bio najsumnjiviji u celom avionu, hvatamo bus do grada koji kreće na svakih 10 minuta i po planu krećemo da blejimo i biramo mesto gde ćemo ručati. Ono što smo zaboravili je da oni skoro sve otvaraju u podne pa smo se malo smrzli u toj šetnji dok nismo našli neki kafić koji radi od samog jutra.
Temperatura je negde oko nule, uz vetar to deluje dosta hladnije, vidimo tragove snega kao da je malo padao baš dan pre našeg dolaska, i sve to nije dovoljno da neki Holanđani obuku pantalone. Uopšte nije čudno sretati ljude u bermudama po takvom vremenu, neki su bili u majicama ili košuljama zavrnutih rukava. Tih dana smo ih se baš nagledali i svaki put bi se čudili kako su tako naviknuti da im ne bude hladno. Klopamo u restoranu koji nam se svideo i prošle godine i odlazimo u stan koji je na dosta boljoj lokaciji nego stari, a uz to još i dosta jeftiniji i komotniji. Tri sobe, dosta prostora za nas četvoricu, dvorište, sve super.
Postojala je ideja da se ide na koncert u Uden (mesto pored Ajndhovena udaljeno samo 30-40 km) gde su tog petka svirali Terror, Nasty, Combust i Headbussa, ipak zbog čuvanja energije za subotu ipak odlučujem da ne odem. Nemča (koji mi juče reče da su svirali i Echo Chamber, jedan od tih novijih hardcore bendova koji baš volim i koji me skroz podsećaju na njujorški Breakdown) i Deki ipak odlaze pa rekoše da je bio baš dobar koncert i da su se lepo organizovali sa autobuskim prevozom i pronalaženjem mesta održavanja.

revolution calling 2024 raspored

Gledajući satnicu ono što je mene prvo interesovalo je nastup benda Swell koji je na programu u 13:10. Zoka i Sima odlučuju da mi se pridruže u tom ranijem odlasku pa smo nešto pre 13h i ušli u ceo objekat gde se održavao festival. Na ulazu pretres nikada detaljniji, taman da dođem na red dolazi do smene a ta nova osoba izgleda isuviše ozbiljno shvata posao.

Swell imaju par interesantnih pesama pa sam želeo da iskoristim priliku da vidim taj mladi holandski bend. Očekivao sam dosta više od njih, imaju taj dobar gruv devedesetih ali mi ipak nisu bili interesantni kao što sam mislio da hoće.

Cran sam gledao u Novom Sadu i tada su baš ostavili dobar utisak na mene pa nije bilo nedoumice da li ću ih gledati ili ne. I ovoga puta su Francuzi bili odlični pa su u tih dvadesetak minuta lepo upakovali sve šta je trebalo. Određeni su da sviraju na Main stage-u i moglo se videti i zašto. Sve je bilo na mestu tako da smo dobili jako dobru energiju sa bine. Publika je i dalje pristizala pa na ovim prvim bendovima stvarno nema šta da se piše o reakciji publike osim laganog đuskanja i aplauza i to je to.

Prowl je sledeći koncert koji sam izabrao i to je bio tek odličan pogodak. Kanađane pratim od onog njihovog prvog spota Momentum of death iz 2017. godine, do sada imaju samo 1 album i verovatno su svi uživali koji vole taj metalizirani hardcore sa dosta thrash uticaja tipa Power trip. Tu već publika počinje lagano da se uključuje u celu priču pa je ipak bilo interesantnih dešavanja ispred bine. Zvuk dobar, scenski nastup takođe, pevač poziva publiku u par navrata da još žešće isprati te odlične rifove… Ovo je bend koji bih voleo ponovo uskoro da pogledam samo u nekom mini prostoru. Tu bi tek bili odlični.

Nakon njih odmah se po prvi put tog dana selim na Warzone stage koja je tu nekako najlošija, ne mislim po bendovima koji će tu svirati već po zvuku. A i oni stubovi dosta nerviraju i zauzimaju prostor i blokiraju. Ispostaviće se da ću jedan dugačak period provesti baš na toj lokaciji.
Sa jednih Kanađana prelazim na druge – Schedule 1. Radi se o post punk bendu koji mi zvuči skroz kao da su ispali iz osamdesetih. Super su bend ali mi taj stejdž i u ovom slučaju nije prijao i pored super zauzetog mesta blizu bine. Nekako je preglasno, vokal takođe isuviše jak iznad svega, nešto mi tu nije baš bilo sve kako treba i nadao sam se da će se bar neke stvari promeniti na toj bini tokom večeri. Ovaj bend svakako zaslužuje vašu pažnju, odlične melodije i tog dana su u potpunosti muzički štrčali od kompletnog lajnapa. Moram da im posvetim više pažnje i lepo sve preslušam kod kuće.

Kratko ćaskanje sa našim ljudima koje srećem pa odlučujem da još malo pogledam merch štandove i odlučim šta da uzmem. Par ljudi je poručilo šta da im se kupi pa dok sam sve to radio nekako sam zakasnio za naredni bend koji sam planirao da gledam.

Stižem na All for nothing na istoj bini kada su svi već zauzeli svoja mesta, dosta ljudi je došlo da ih vidi pa sam se jedva probio do neke normalnije pozicije. Moguće da su do tada malo poboljšali zvuk, ili je do same tačke gde sam stao, ali su oni zvučali dosta bolje nego prethodnici. Atmosfera odlična pa se tu lepo pevalo i skakalo. Odličan koncert i drago mi je da su se vratili na scenu posle nekoliko godina i što sam uspeo da ih vidim. Imali smo neki kontakt još u vreme MySpace-a ali ipak nisam hteo da ih startujem posle koncerta kada su sišli sa bine i davim ih nekom starom pričom.

Reproach sledi na istom mestu, organizatori im dali 35 minuta a oni ga spičili za jedno 20-25. Pesme po minut-dva maks, zvuk isti kao i za Schedule 1 tako da mislim da je to ipak do pozicije i da se sve bolje čuje kada stojiš sa strane. Belgijanci su sa puno energije isprašili svoj hardcore punk treš a najveću pažnju je naravno privukla pesma Onward to destruction. Kratko, jasno, brzo, ludo i glasno. Mnogo glasno.

Planirao sam da ostanem na Warzone bini i krenem sa koncertom Murphy’s Law pa na pola da odem na Integriy koje nikada nisam gledao, a kapirao sam da ću se u pola koncerta lakše probiti do prvih redova na Main stag-u nego ovde.
Penju se Murphy’s Law na binu i to je to, Integrity nije imao šanse. To je toliko neke pozitivne energije bilo, vrlo emotivan koncert od strane benda, da je ono bilo milina gledati. Džimi je između skoro svake pesme plakao jer peva na Warzone bini i često je spominjao svog druga Raybeez-a iz istoimenog benda, kao i taj lep prizor sa bine gde se vidimo svi mi koji tu ispred stojimo i da je ponosan što je tu. Njih sam poslednji i jedini put, do tada, gledao u Beogradu 2002. godine, gde su nas lepo oduvali i to je jedan od onih koncerata koji će se prepričavati zauvek. Džimi je i ovoga puta, iako vidno matoriji, dao svoj maksimum. Tu je radio ono njegovo sa limenkom kada odgrize stranicu, delio ljudima pivo, prosipao, vukao ljude ka bini, išao levo-desno… i onda kaže svima da se izvinjava što nije toliko pokretan i energičan jer peva sa naprslim rebrima!!! Si lud, bre, gde nisi dao dovoljno energije?!

Na bini se u jednom trenutku pojavio i Civ koji mu je doneo paket piva da podeli ljudima iz prvih redova, pa je od tog momenta krenuo niz forica koji je trajao narednih nekoliko sati. Prva je bila ta, što reče Džimi, da se čuda dešavaju jer je Civ kao strejter nekome doneo pivo. Odličan koncert, zvuk ok, ne znam kako je bilo po sredini. Ivica iz Niša je ovde pri skoku sa bine pao na neke ljude koji su ga prihvatili, ali neverovatna stvar da ga jedan od tih likova, da bi ga zadržao da ne padne, slučajno hvata za mali prst leve šake, dešava se mali “kvrc” pa je morao da se obrati medicinskom osoblju i isprati ostale bendove sa stegnutim i ispravljenim prstima u zavoju.

Direktno sa tog koncerta odlučujem da ne gubim mnogo vremena i odem na Main stage i 40 minuta čekam da počne bend zbog koga sam najviše i došao. Sedim na bini i gledam članove kako vrše pripreme za svoj nastup i ta scena mi je već nerealna videti ih tako na okupu.

judge setlist revolution calling 2024

Judge kreće u 18h pesmom Take me away, u prvom sam redu i jednostavno ne mogu da opišem kakav je to dobar osećaj bio. Ladno mi suze kretale u više navrata, nekako odjednom, skroz blesavo, naježio sam se bezbroj puta. To su pesme čije sam tekstove prepisivao u školske sveske, učio ih i pevao u nedogled i posle toliko godina (decenija) to se sada dešava ispred mene. Ljudi koji su uspeli da ih gledaju bar jednom pre ove večeri kažu da su zvučali 5 puta bolje nego kada su oni imali prilike da ih vide.

Svi ostali su na bini izgledali super osim Mike-a, baš se teško kreće. Nije to samo tokom koncerta nego sam primetio i pre i posle njihove svirke da samo jedva čeka da negde sedne, deluje umorno. Stvarno ima problema sa težinom pa se nadam da će uspeti da se nekada izbori sa time. Sa druge strane Porcell izgleda kao neki tinejdžer koji malo-malo pa skoči, pa onda dođe do publike, pa klekne, pa pesnica u vis, pa aj sad ovamo. Zvučali su odlično, baš u tom prvom redu su se vokali malo slabije čuli jer sam više hvatao zvuk sa bine a ne razglasa pa je to jedan od glavnih razloga što sam se samo malo udaljio odatle gde sam proveo par prvih pesama.

Mora se spomenuti da je na basu bio Craig Setari iz Sick Of It All i super je što su između pesama malo pričali i o Lou i njegovoj borbi sa rakom. Svakako mi je bilo iznenađenje da te večeri čujem i It’s Clobberin’ Time koja uplivava u New York Crew.

Znam da ti stari bendovi često spominju koliko je za njih značila NYHC scena tokom osamdesetih i stvarno verujem da je mnogima spasila život, Mike je i te večeri spomenuo i pozdravio ekipu iz bendova Agnostic Front i Murphy’s Law koja ga je sklonila sa ulice i kojima, kako on kaže, duguje sve. Baš sam nedavno pogledao dokumentarni film Gringo – Story of a Junkie iz 1985. koji se dešava u tom čuvenom Lower East Side delu New York-a o kome svi oni često pevaju, pa sam barem malo video kakva je to džungla bila, tako da svaka im čast kako je većina njih to preživela. Koncert je za mene bio nešto posebno, evo i poslednja dva dana dok gledam snimke isto neki najež povremeno naiđe, to je definitivno signal da mi je ovo jedan od najbitnijih i najdražih koncerata koji sam ikada gledao.

Kada se Judge završio dosta vremena mi je trebalo da se opasuljim, kao da sam se nekako ispumpao i to je bilo to, kao da sam mogao da krenem kući. Comeback Kid sam totalno iskulirao, mislim da ni na sekundu nisam bacio pogled da vidim šta se dešava. Jedno vreme sam samo sedeo u “kuhinji” (tako smo zvali onaj hol sa klupama gde se pripremala hrana, kupovali tokeni i gde je DJ vrteo muziku). Onako pozitivno šokiran sam se nekako jedva naterao da ustanem i odem na The Exploited, takođe jedan od omiljenih bendova. Samo ove godine mislim da mi je ovo bio treći put da ih gledam, super je bila atmosfera, odlična energija sa bine, uživao sam ali sam i dalje bio mislima na prošlom koncertu. U nekom trenutku shvatim da treba da se pokrenem i odem na Stronger stage jer tamo uskoro počinje Civ.

Civ čini skoro polovina Judge-a tako da se i ove godine desilo da Sammy lupa bubnjeve dva puta u toku večeri (prošle godine je to radio za 7 Seconds i Side By Side). Kompletan nastup je protekao odlično, lepo su prečešljali izdanje Set Your Goals i tek sam se tu izvukao iz Judge šoka. Ako se sećate one fore kada je Civ dodao paket piva na Murphy’s Law koncertu, ovoga puta je Jimmy doneo karton sa vodom da ovaj deli publici, što je izazvalo smeh kod svih ljudi koji su znali za ovu prethodnu situaciju. To se desilo nakon pesme All twisted.

Nabacivanje forica između oba benda je i nakon toga nastavljena pa je Civ rekao da ko bude najbolje igrao na bini dobija besplatno majice benda, ne njegovog nego Murphy’s Law-a. Baš bila dobra žurka od pedesetak minuta.

Agnostic Front gledam bukvalno iz poslednje klupe, umor je već tu pa pokušavam da što više uštedim energiju kako bih pogledao Biohazard na samom kraju i tu svesno preskačem bendove koje bih u drugim okolnostima verovatno i gledao. Lion’s Law takođe zakačio 2 pesme, rekoše ljudi da su bili odlični, ali se ipak vraćam u kuhinju kako bi noge uspele da izdrže. Tu je već ludnica odavno, mnogo interesantan prizor kada vidiš da svi oni istetovirani, ofarbani, sa svim onim majicama bendova igraju uz Freed from desire (Gala), You’re The One That I Want (John Travolta And Olivia Newton John) i svašta nešto između onda ne možeš da prođeš tu a da ne zastaneš i uz osmeh upiješ tu energiju ljudi okupljenih u toj hali. Ipak hit večeri je bila Una paloma blanca (George Baker), kako je DJ uspeo toga da se seti svaka mu čast. Zlatna medalja za bunarenje pesama i sve te nasmejane ljude tamo!

Na Biohazard stižem sigurno pola sata ranije ali ta moja taktika da na bendove koje ciljam stižem tridesetak minuta ranije i hvatam skroz prve redove nije u potpunosti uspela jer je ovde već taj deo nekako i bio lepo popunjen, ljudi sede na bini i na podu i ćaskaju dok čekaju. Počinju sa Urban discipline, narednih sat i nešto gledam koncert sa ubedljivo najboljim zvukom te večeri.

Mislim da je ovo treći put kako ih gledam, drago mi je da su ponovo na okupu u toj originalnoj postavi i da su navežbani i verujem da nikada bolje nisu zvučali. U toku koncerta su spomenuli da snimaju novi album koji će se pojaviti naredne godine tako da sigurno dosta vremena provode zajedno i odatle ta uvežbanost. Sviraju samo pesme sa prva 3 albuma pa što se mene tiče to nije moglo bolje da bude.

biohazard revolution calling 2024

Tokom njihove svirke bilo je nekih ekstremnih skokova sa bine pa ne znam da li su se svi čitavi vratili kući. Pored mene je jedna devojka lepo iskliznula svima kada je još jedan lik pored nje skočio, video sam da je Billy u par navrata pratio situacije tokom skokova i gledao da li su svi prošli dobro. Spominjao je između pesama kako je scena evoluirala u nešto drugačije i da se razvija u pravom smeru. Reče da dok su oni odrastali u Bruklinu nije bilo tako kada padneš na koncertu, ljudi nisu prilazili da ti pomognu da ustaneš.

Odličan koncert a poslednji blok pesama nam je doneo Bad Religion (We’re Only Gonna Die), Punishment i Hold My Own.

Skroz izlomljeni od jurnjave koja je trajala skoro 12 sati od bine do bine izlazimo na kišu, hvatamo taksi i odlazimo pravo kući. Sledeći dan smo se jedva mrdali, prvih par sati jedva i pričali. Ja sam vrteo snimke uglavnom sa Judge koncerta i ponovo goreo u sebi. Popodne smogli snage da još malo prošetamo po gradu i ulovimo neku klopu. Veče proveli u spremanju za povratak nazad u realnost, čišćenju hrane iz frižidera kao i pražnjenju Chocomel tetrapaka. Klasika. Ovom prilikom bih želeo da pozdravim sve nove i stare prijatelje sa kojima sam zajedno proživeo ovo nezaboravno izdanje Revolution calling festivala. Ubeđen sam da sam neke stvari zaboravio da dopišem pa dodajte u komentarima ako mislite da nešto još treba da se nađe na ovoj stranici.

Ceo ovaj put treba krenuti planirati godinu dana unapred kako bi troškovi svega bili dosta niži, ako sve korake radite na vreme ušteda može da ide čak i do 200-300 eura kada se saberu kupovina ulaznice, povratne avio karte i smeštaja. Danas u 17h počinje prodaja najjeftinijih ulaznica za narednu godinu tako da je to prvi korak. Već su najavili par interesantnih imena, vidim da će mi se ostvariti i Killing time san, pa razmislite da li ćemo svi zajedno na ovo okupljanje ili ćete naredne godine gledati moje snimke.

revolution calling 2025

Sve ostale snimke pogledajte na BTS YouTube kanalu ili na ovom linku gde se nalazi kompletna playlista.

NAPIŠI KOMENTAR

Unesite vaš komentar!
Upiši svoje ime

IZVEŠTAJI